Povijesno-stilistički paždroć
Posljednji Liburn
Blog - listopad 2007
utorak, listopad 30, 2007
Pronašla sam još dvije slike Silvana, tj reljef i kopiju na papiru, nalaze se u muzeju u Šibeniku.



I tu je baš u društvu sa psom




Ovaj je pas sa slike nekako prevelik za hrvatskog ovčara a po izgledu najviše naliči na goniča...e sad šta bi pastir radio sa goničem stvarno mi nije jasno, pas bi uživao to sam sigurna
Teuta-Ika @ 22:40 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
“Za formiranje historijskog hrvatskog etnosa važne su prvenstveno etničke skupine Japoda (uglavnom
Lika), Liburna (Kvarner, Hrvatsko primorje i Podgorje, Ravni Kotari i Bukovica), Delmata (središnja Dalmacija od Krke do Cetine s dalmatinskom Zagorom) i donekle Ardijejaca (s obje obale Neretve). Histri su igrali mnogo manju ulogu, a oni su bili i izvan Ilirika kao i izvan ranosrednjovjekovne hrvatske države (koja se formirala uglavnom unutar kasnoantičke provincije).” U hrvatskoj etnogenezi sudjeluju, dakako u određenoj mjeri, i Goti, koji su nastavili prebivati na teritoriju Liburnije poslije gotsko-bizantskih ratovanja.

Način nastajanja hrvatskoga naroda, kako je prikazao Toma Arhiđakon u potpunosti su potvrdila antropološka i genetička istraživanja. Bit Tomina kazivanjanajtočnije je u dosadašnoj hrvatskoj historiografiji interpretirao Kerubin Šegvić: “Narodi, koji su navalili na rimsko carstvo, nisu došli u ukupnoj masi, nisu se selili ostavljajući prijašnje stanove i zemlje, da potraže nove zemlje za obrađivanje. Dolazili su oni ovamo, da osvoje narod, koji će za njih raditi. A dok to ne postignu, davali su se u službu, kao vojnici-plaćenici, carstva. Za tim ciljem su išli svi sjeverni narodi: Franki, Burgundi, Goti, Langobardi, Normani, Varjazi itd. Nije se radilo o osvajanju zemlje, nego o osvajanju naroda skupa sa zemljom, na kojoj je stanovao..."

Nijedan narod nije nametnuo svoj jezik osvojenomu narodu i zemlji. Hrvati su nametnuli samo svoje ime onima, koje su podvrgli time što se je njihovim imenom prozvala država, koju su osnovali. Croatia, kako imamo Bulgaria, Francija, Burgundija, itd. Ali jezik?! Taj je plod asimilacije....

Onih sedam ili osam župa ili tribusa mogli su brojiti najviše sedam ili osam tisuća glava.Oni su mogli svojim vrlinama vojničkim osvojiti zemlju ali nije moguće pomisliti da bi oni bili kadri asimilirati sebi brojne heterogene narode. Šaka ljudi se može namenuti za gospodara i velikoj mirnoj masi bez obrane; ali je ne može nikako progutati i pretopiti u manjinu. U pitanjima asimilacije broj je odlučan. Manjina se može dugo opirati uticajima milieua, uticajima većine, ali ona nikako ne može apsorbirati većinu. Do sada je uvijek većina apsorbirala manjinu. "Prvobitna jezgra pod hrvatskim imenom mogla je nastati najprije u
liburnijskom zaleđu u smislu da je pod tim imenom pripadala starosjediteljima ili onima koji su doselili
 moguće od oko sredine VI do oko sredine VII. stoljeća. Ne može se, u nedostatku vrela i arheoloških potvrda, isključiti i mogućnost da je neka značajnija ratnička družina, bilo starosjediteljska ili nestarosjediteljska i bilo kada doseljena, preuzela hrvatsko ime i kasnije. Iz navedenoga liburnijskoga zaleđa proširilo se hrvatsko ime po cijeloj Liburniji. Upravna podjela Liburnije i kasnijih starohrvatskih županija posebno potvrđuje da je prvobitna jezgra pod hrvatskim imenom stvarno mogla biti na liburnijskom teritoriju. “Liburni su do u rimsko doba bili organizirani u četrnaest općina. Sasvim je vjerojatno da su Hrvati nakon doseljenja preuzeli teritorijalnu podjelu ilirskih općina.
Konstantin Porfirogenet navodi četrnaest starohrvatskih županija, koje su bile političko-upravne ustanove.

Da je hrvatsko ime prvobitno bilo najprije udomaćeno u gotskoj Liburniji i da je to hrvatsko ime poistovjećeno s liburnijskim može se zaključivati i iz rječnika Joakima Stullija, koji riječi vezane s pojmom Hrvat ovako prevodi:
“Hârvacsia, e, f.=Croatia, Liburnia”;
“Hârvatcski, a, o, Croato = Liburnicus-hârvatska zemlja”;
“Hârvat,ata, m. - Hârvatac, atca, m = uomo di Croazia, vir ex Liburnia”; 
“Hârvacsicca,e. f. = donna di Croazia, mulier ex Liburnia”. (Joakima Stulli Dubrocsanina, Rjecsosloxje.
U Dubrovniku, MDCCCVI., str. 207.)




Teuta-Ika @ 14:53 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 29, 2007
Uz stare stočne vrste, područje Liburnije bogato je i arhaičnim biljnim vrstama. Na otoku Krku i Kvarneru to su naročito kultivari zelja i grožđa. Na Krku se uzgaja osobita sorta slična dalmatinskoj raštiki koja se na Krku naziva kapuc.  To je prastari jadranski križanac divlje kupusine tj brassica liburnica. koju su kod nas najvjerojatnije uzgajali još prapovijesni Liburni. Te velezrna jadranska pšenica Triticum urartum u cijeloj Evropi raste samo  kod nas te se još uzgaja u južnom Zakavkazju i Armeniji gdje raste i njen divlji predak.
Sličan je slučaj i naš luk - ljutika- koji se u Evropi sadi najviše kod nas a inače se uzgaja tek u dalekom Kašmiru i Afganistanu pa je od tamo i prenesen kod nas.
Drugi znakoviti kultivar je staro domaće grožđe, koje na Krku obuhvaća dvije najvažnije izvorne sorte: Jedna je Sušić. tj sitno crno grožđe, vrlo otporno na sušno razdoblje i kamenito tlo, te buru i posolicu. Druga sorta je poznata Žlahtina, čiji arhaični naziv na vejskom znači "plemenita" a takav je i njezin vanevropski iskon; Ova ne potječe od divlje evropske loze, nego od križane od drugih divljih vrsta loza iz jugozapadne Azije Vitis hycrana, vitis hissarica i vitis trichophylla. Njih su pod nazivom TRŠI pripitomili na južnom Zakavkazju i gornjoj Mezopotamiji još prapovijesni narodi Huriti, oni su pred 4-5 tisućljeća na padinama južnog Kavkaza i gorja Antitaurus prvi na svijetu obrađivali vinograde pod njihovim pranazivom TRŠAT, koji su rasli na stepenastim terasama ograđenim suhozidima baš poput sadašnjih kvarnarskih gromača!

...i sad još samo nešto usputno al nisam mogla ne primjetit...
U povijesti Rijeke svugdje se spominje porijeklo imena "TRSATICA" kao Keltsko porijeklo a značenje bi trebalo bit grad podno brda... a zašto nitko nije povezao riječ TRSAT sa TRS??? Kad eto iz ovog priloga vidimo da su se nekadašnji vinogradi zvali TRŠAT i da su tu riječ moguće stari Liburni upotrebljavali  kada su se doselili u naše krajeve. Za mene je ovo jako interesantna pretpostavka i više nego realna!

Teuta-Ika @ 11:07 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 28, 2007
Pa  kada sam se već dotakla životnja, red je nekako i da predstavim svoje,domaće autohtone  obje :)
Obje su Liburnijke!
Tena dok je bila malena







i sad:





I moja Una:







A jednom davno i ovo su bili moji ljubimci:

Teuta-Ika @ 00:07 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
subota, listopad 27, 2007
Kako sam doznala iz pouzdanih izvora Rijeka će garantirano dobiti Mediteranske igre 2049 godine!

V. M. osobno garantira da je tako dogovorio!
Teuta-Ika @ 23:24 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Ono šta je mene zanimalo kada sam tražila koje su životinje bile udomaćene kod Liburna je svakako pas - moja ljubav. Pa sam tako "iskopala" da su Liburni jako rano još prije Krista uza sebe imali pse, kao vjerne pratioce, i to me je jako drago.
Silvan je štovan kao bog plodnosti i pastira, a vrhovno je božanstvo u Delmata (pleme je nastavalo područje južno od rijeke Krke sve do Neretve, a u unutrašnjost negdje do polovice današnje Bosne), dok je jako štovan također na području Liburna koji su tada obitavali na današnjim prostorima istočne jadranske obale sjeverno od rijeke Krke sve do Grobničkog područja, a u unutrašnjost do rijeke Save.
Silvan, bog pastira i ovčara predstavljan je likom satira koji svira u sirange. Njegovi najčešći pratitelji na reljefima koji prikazuju Silvana su jarac i/ili pas. 


Tijekom šestog tisućljeća prije Krista do obala kvarnerskih otoka s jugoistoka Sredozemlja pristižu nositelji tzv. impresso kulturne skupine, koji počinju izrađivati posude od pečene gline. Ova mediteranska populacija uglavnom se bavi sakupljanjem bilja, lovom i ribarstvom, a uz izradu keramike počinju se koristiti i glačana kamena oruđa. Tijekom ovog razdoblja već su pripitomljene ovce, koze, goveda i svinje, a pas je redoviti čuvar naselja.
I samo usput da napomenem da je vjerojatno pas koji je bio uz naše pretke jedan od naših autohtonih



Možda baš neki od ovih pasmina:
istarski kratkodlaki/ oštrodlaki gonič
posavski gonič
hrvatsaki ovčar
tornjak
ili dalmatinski pas (moj omiljeni)
(na slici fali tornjak pa ćemo ga nadodat)



Teuta-Ika @ 11:43 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Da se malo nadovežem na postove o stoci i njezinom porijeklu pa da samo navedem par starih Krčkih naziva za neke životinje, čisto radi korijena (potencijalnog porijekla) riječi a i da ih možda netko upamti.
Sve je preuzeto iz riječnika "Gan-Veyan" (pričati Krčki) autora Andrije Lovrića, tj Yoshamye.

"Osim osobitoga genetskog iskona domaćih rasa stoke, podjednako su značajni i arhajski veyski nazivi domaćih i divljih životinja čiji su arhaizmi često paralelni sa njihovom genetikom",(fale mi neki akcenti pa neće sve bit doslovno prepisano) npr.
prvi naziv je veyski (Krčki)
- šok (svinja)    = perzijski xok (x se čita š)
- gudo (vepar)    = akadski gud
- tušćan(kunić)   = perzijski tušehan
- uša (guska)     = baskijski usoa
- laštryb (kobac) = mitanski arsib
- vyntja (čaplja) = keltski vinč
- khaška (zmija)  = hetitski kaška
- zambora (muha)  = perzijski zambor
- kharba (osa)    = perzijski kerbe
 
Jesu li naši preci sa sobom donosili životinje ili samo njihove nazive nije do mene da raspravljam ali je ovo svakako za se zamisliti.


Teuta-Ika @ 00:07 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, listopad 26, 2007
A vidi vraga još jedan, ovaj dobro stoji al lošije izgleda

Teuta-Ika @ 22:50 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Primjetila sam da je izazvao veliko zanimanje, pa eto još jednog

Teuta-Ika @ 10:19 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
Moja draga i vijerna čitateljica Tere me nagovorila kad već pišem o životinjama da probam "podvalit" i boškarina u post. Budući da se Liburnija proteže i na dio Istre tj do Raše pravite se da post može proć
Porijeklo istarskog goveda nije do kraja razjašnjeno, a korijene ima u govedu koje je u ove prostore došlo prije dvije i pol tisuće godina iz stepa južne Rusije i Besarabije (Šmalcelj i sur., 1958.). Tijekom tisućljeća na oblikovanje istarskog goveda utjecaj su imale populacije goveda susjednih regija, posebno podolskog goveda podunavske regije. Krajem XIX. st. te prvih desetljeća XX. stoljeća radi poboljšanja eksterijernih značajki istarskog goveda pristupilo se melioraciji s talijanskim pasminama romagnola, a kasnije maremana. Osim popravljanja veličine tijela ovim melioracijskim križanjem znatno su popravljena tovna svojstva. Mliječnost istarskog goveda je vrlo mala jer je ovo svojstvo bilo na margini interesa uzgajivača.




Sredinom 80-ih godina, aktualizacijom problema nestajanja autohtonih pasmina na području Hrvatske, istarsko je govedo, pored ostalih autohtonih pasmina, izazvalo veći interes javnosti . Intenzivni znanstveno-istraživački rad, kao i sustavna državna financijska potpora zaštiti autohtonih pasmina domaćih životinja polučili su pozitivne učinke, što se ogleda u zaustavljanju pada veličine populacije i afirmiranja njihovog očuvanja u javnosti, te se započinje s različitim oblicima i zaštite.
Prema službenim podacima HSC-a u godišnjem izvješću za 2006. godinu na području Istarske i Primorsko-goranske županije nalazi se 18 bikova i 343 krava Istarskog goveda, te 115 grla ženskog podmlatka u vlasništvu 103 uzgajivača.




Teuta-Ika @ 01:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 25, 2007
Ostale znakovite stočne rase na jadranskim otocima nalaze se kod ovaca i koza. Stare domaće koze u Kvarneru i Dalmaciji su (Capra aegagrus) iz istočnog Sredozemlja koja kao divlja i danas živi na Kreti i u Maloj Aziji.



Ovce na Krku i ostalim otocima su dosta različite od onih na dinarskom kopnu, gdje uglavnom prevladava krupna dugodlaka rasa pramenka sa sivožutom grubom vunom, podrijetlom od prednjoazijske ovce argali (ovis ammon).


Na otocima prevladavaju sitnije ovcesa finijom i svijetlijom vunom.








Teuta-Ika @ 22:07 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Kao što postoji ljudski DNK tako ga imaju i životinje i biljke. A po tim starim biljkama i životinjama u Liburnijskom kraju, možemo pratiti tragove naših davnih predaka tj teritorija od kuda su oni doselili jer je sigurno da su stoku vodili sa sobom a isto tako i sjemenja raznih biljaka koje su kod njih bile u upotrebi. Tako se kod nas mjestimice uzgajaju ili su se donedavna držale stare domaće stočne rase, inače nepoznate ili rijetke u Evropi. Među njima je povijesno i genetski najvažniji pokazatelj patuljasti konjić BUŠAK koji se danas naviše uzgaja u Hercegovini i dalmatinskoj zagori, a do početka 20 stoljeća držali su ga i na Krku.




Ovaj se konj znatno razlikuje od ostalih Evropskih konja koji većinom potječu od izumrlog divljeg konja - ukrainskog Tarpana (Equus caballus). Hrvatski je bušak po građi i podrijetlu najbliži azijskom Prževalskom konju (equus przewalskii).
Njegova nazočnost u južnoj hrvatskoj i na otocima upućuje nas da su se pretci jadranskih stočara bar dijelom doselili iz srednje Azije, a to se dobro poklapa i s današnjom rasprostranjenošću ljudskog halotipa Eu19 koji je najbrojniji baš u srednjoj Aziji (60-70%) a kod nas je najviši na Krku 38%.

By: A.Lovrić


Teuta-Ika @ 18:55 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 24, 2007


Liburnski cipus je specifičan oblik kamenog nadgrobnog spomenika kojim se obiljažavaju grobovi liburnskih starosjedilaca u već romaniziranom okružju prvog stoljeća nakon Krista. Cipusi imaju falusoidan oblik, najčešće valjkasti, katkad stožasti torzo, sa zaobljenom glavicom, na čijem vrhu ponekad je isklesan prikaz borove šišarke. Na Kvarneru su poznati nalazi cipusa na otocima Krku i Rabu.


Teuta-Ika @ 00:33 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, listopad 23, 2007
Mi u Liburniji smo ozbiljno shvatili budući ulazak u Evropu pa smo već počeli učit engleski kakav će se koristiti, ako i vi želite biti u toku tu su vam pravila da na vrijeme možete da se naučite i prilagodite budućem jezičnom standardu:



European Commission has just announced an agreement whereby English will be the official language of the European Union rather than German, which was the other possibility.

As part of the negotiations, the British Government conceded that Englishspelling had some room for improvement and has accepted a 5- year phase-in plan that would become known as "Euro-English".

In the first year, "s" will replace the soft "c". Sertainly, this will make the sivil servants jump with joy.

The hard "c" will be dropped in favour of "k". This should klear up konfusion, and keyboards kan have one less letter.

There will be growing publik enthusiasm in the sekond year when the troublesome "ph" will be replaced with "f". This will make words like fotograf 20% shorter.

In the 3rd year, publik akseptanse of the new spelling kan be expekted to reach the stage where more komplikated changes are possible.

Governments will enkourage the removal of double letters which have always ben a deterent to akurate speling.

Also, al wil agre that the horibl mes of the silent "e" in the language is disgrasful and it should go away.

By the 4th yer people wil be reseptiv to steps such as replasing "th" with "z" and "w" with "v".

During ze fifz yer, ze unesesary "o" kan be dropd from vords containing "ou" and after ziz fifz yer, ve vil hav a reil sensi bl riten styl.

Zer vil be no mor trubl or difikultis and evrivun vil find it ezi tu understand ech oza. Ze drem of a united urop vil finali kum tru.

Und efter ze fifz yer, ve vil al be speking German like zey vunted in ze forst plas.

Teuta-Ika @ 11:35 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare


Ime "serilia" veže se isključivo za antiku. Antički pisci spominju kako su Histri i Liburni za svoja plovila imali serilie i naziv joj izvode iz lat. conserere (svezivati) i contexere (spletati). Zasad imamo ostatke tri takva broda i to u luci antičke Aenone. 

Konstrukcija serilie gotovo je jednaka kao kod ostalih brodova. Dakle, sastoji se od okosnice i rebara na koja se stavljaju daske obložnice. Međutim, specifičnost ovog broda je međusobno spajanje dijelova oplate šivanjem. Naime, na daskama su se bušile rupice u razmaku od 2,5 cm i 1 cm od ruba. Na spoj je nalijegala nekakva smolasta masa preko koje se provlačio konop kroz rupice, koje su još bile začepljene i drvenim čavlićima, kako ne bi došlo do prodiranja mora u brod. Serilia je imala dvostuki kvadratni jarbol, najvjerojatnije s kožnim jedrima. Prednost ovog jarbola je u njegovom brzom postavljanju i u tome što pruža ukupnu čvrstoću. Analogije ovom jarbolu možemo pronaći na nekim egipatskim reljefima.



Poznato je da su u starije željezno doba, na prijelazu iz 2. u 1. tisućljeće prije Krista, Liburni kontrolirali čitavu istočnu obalu Jadrana kao i djelove susjednog Apeninskog poluotoka. To su uspijevali ponajviše svojim brodovima koji su za pogon mogli koristiti vjetar, a u slučaju da ga nije bilo, to su činili veslači. Serilia je bila jedan od idealnih modela za plovidbu po Jadranu. U slučaju nevremena ili u vrijeme kada se nije plovilo, bila je izvlačena na kopno. To se pretpostavlja na temelju činjenice da iz tog razdoblja nemamo ostatke luka i gatova. Možda su baš serilie bili oni brodovi koje spominje Diodor, a kojim su Liburni pokušali u 4. st pr. Kr. zaustaviti prodiranje Grka sukobivši se s njima kod Pharosa.
Serilie su dokaz poznavanja brodogradnje Liburna, a svojom konstrukcijom i uporabom dvostrukog jarbola, upućuju na stare tradicije iz predmetalnih razdoblja, te se ta tehnika koja karakterizira Liburne, može uvrstiti u predindoeuropsku baštinu.


Teuta-Ika @ 01:08 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 22, 2007
Nepobitno je, dakle, doseljavanje ratničkih družina posebno na teritorij Liburnije pred kojima je dio starosjeditelja bježao noseći svoj naziv u novu postojbinu. Dio Liburna iselio je iz Liburnije na sjever, gdje je donio i svoje liburnijsko ime. Nedaleko Spitala je postojala Tiburnia (Teurnia), u kojoj je pri kraju staroga vijeka bila biskupija, a koja je u drugoj polovici V. stoljeća bila središte nutarnje noričke pokrajine. Prema Grafenaueru je u njoj imao središte norički “dux” od početka VI. stoljeća.
U mjestu Tiburnija nastavljen je kontinuitet iz antike do u VIII. stoljeće. u Conversio Bagoariorum et Carantanoru nalazimo po prvi puta da se ona zove ‘Liburnia’ sa crkvom. Interesantno je da Ravenski anonim, koji je preveden u 9. stoljeću na latinski, piše ‘... patria quae dicitur Liburnia Tarsaticensis...’, t.j. trsatska Liburnija, što znači da je znao i za onu gornju, pa je zbog toga izvršio ovakvu razliku radi raspoznavanja. U ispravi cara Arnulfa od 21. VII. 891. zove se njegov zaselak ‘Liburna’, ili kasnije ‘Lurna’
U ispravi cara Otona II. od 28. V. 974. ‘Lurno’
... U dvjema ispravama iz prve polovice 11. stoljeća nailazimo na izraze ‘in valle Lurna’ i ‘in comitatu Lurniensi’, a u ispravi od 1072. godine ponovno na staro ime ‘in Liburnia’, koje se ponavlja i u Vita s. Virgilii, nastaloj iza 1181. godine, a i u Vita Gebehardi iz gotovo istog vremena. 
Čak i u Unrestovoj Chronicom Carinthiacum iz kraja 15. stoljeća ovo se ime krije pod nazivom ‘Liburnia’.”

Teuta-Ika @ 00:31 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
U doba cara Karla… Platyna pak u svojoj Liber de vita Christi ac omnium pontifi cum pod 795-816. g. iznosi kako je za vrijeme pape Leona III Karlo dodao svojim pokrajinama ‘utramque Pannoniam, Histriam, Liburnos’, dok je ‘maritima vero Dalmatiae Imperio Constantinopolitano subiecta erant’. Prema tome je očito da se u ranosrednjevjekovnim  izvorima razlikuje i odvaja Liburnija od Dalmacije. To svakako ne znači da je Liburnija morala biti i zasebna upravna jedinica. Ali jedno je iz ranosrednjevjekovnih izvora jasno da je ona obuhvatala onaj gotovo isti teritorij koji je imala i u rimsko doba. Nadalje  Liburnija je bila pod direktnom franačkom vlašću (cara, t. j. furlanskog markgrofa) i odijeljena od Dalmatinske Hrvatske sve do 820. godine, kada ju je Ludovik Pobožni zbog učinjenih usluga i odanosti Borne prema njemu podvlastio tome knezu. Borna je onda dodao svome naslovu ‘dux Dalmatiae’ i ‘atque Liburniae’

Teuta-Ika @ 00:27 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 21, 2007
U literaturi se ističe da Goti, a ni razni germanski i drugi etnički elementi, koji su s njima ili bez njih, osvajali dijelove teritorija rimske Dalmacije, nisu izmijenili njezin etnički sastav. Međutim, činjenica je da Goti u Dalmaciji i Liburniji, kako piše Prokopije, poslije propasti gotske vlasti u VI. stoljeću nisu iselili iz tih predjela, jer ih je pridobio za sebe bizantski vojskovođa Konstancijan. Iz toga se svjedočanstva vidi da su Goti, u VI. stoljeću i dalje, bili u Liburniji i Dalmaciji i da su tu živjeli pomiješani sa starosjediteljima s kojima su se tijekom vremena stopili u jedan narod. Da su Goti ostali i asimilirali se sa starosjediteljima dokazuje također podatak, koji navodi Germain Morin u jednom svom tekstu iz 1932. godine, kako se u VI. i VII. stoljeću u nekim “ilirskim” crkvenim općinama svetkovao blagdan trojice gotskih mučenika: “Hildaevora, Vihila ili Juhila i Theogenesa”.

Goti po doseljenju nisu zatečene starosjeditelje uništavali. Pokapanje
istočnih Gota i autohtonog stanovništva na istim lokalitetima, potvrđeno je tijekom VI. stoljeća i svjedoče o suživljenju Gota sa starosjediteljima.


Teuta-Ika @ 21:29 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
J. Medini pisao je da je pluralni oblik “provincia Dalmatiarum” označavao dvije povijesno zemljopisne cjeline, Dalmaciju i Liburniju s tom razlikom što je Liburnija, različito od Histrije, koja je bila dio pojma “provincia Venetiarum”, katkad u svojoj antičkoj i ranosrednjovjekovnoj povijesti imalai status administrativno -teritorijalne jedinice. M. Zaninović zaključuje da kasna antika (ali ne samo ona!)“dijeli Dalmaciju do Krke i onu sjeverozapadnu od Krke, tj. teritorij antičke Liburnije do rijeke Arsije – Raše”. Zaninović se poziva i na Medinijevo pisanje kako je Liburnija u gotskom razdoblju također bila izdvojeno područje. “To se zaključuje i iz podataka što su zabilježeni kod Anonimnoga Kozmografa iz Ravenne, u glavi 22 njegove IV. knjige, gdje se u dva navrata spominje provincia Liburnia (IV 31, IV 37). To je svakako odraz prijašnjih podjela iz kojih se razvio oblik Dalmatiarum, čiji bi začeci prema tome išli u II. stoljeće, definirali se u III. za Dioklecijana, a nakon toga se ta podjela zadržala do kraja antike, pa i kasnije u zrelom srednjem vijeku.

Pod Liburnima na istočnoj strani Jadrana razumijeva se skupina “s izrazitom materijalnom i duhovnom kulturom, na dosta tačno delimitiranom geografskom prostoru što obuhvaća područje od rijeke Raše u Istri do rijeke Zrmanje u Lici i rijeke Krke u srednjoj Dalmaciji”. Š. Batović je označio liburnske granice ovako: “Liburnska kulturna skupina bila je rasprostranjena na našem primorju od rijeke Raše u Istri do Krke u sjevernoj Dalmaciji, tj. u istočnoj Istri, Hrvatskom primorju i u sjev. Dalmaciji s pripadajućim otočjem. Međe su joj se pružale rijekama i gorama: Rašom, Učkom, Gorskim kotarom, vrhovima Velebita i Krkom, ili točnije Butišnicom, Krkom, Kosovčicom i Čikolom, jer ima dokaza da je obuhvaćala i manji predio jugoistočno od Krke, uključujući grad Promonu (danas Tepljuh kod Drniša). Prema tome, graničila je na sjeverozapadu s istarskom, u zaleđu s japodskom i na jugoistoku s dalmatskom kulturnom skupinom.
Teuta-Ika @ 21:19 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, listopad 20, 2007
Stručni tim bosanskih i hrvatskih arheologa, na čelu sa Snježanom Vasilj, uzbunio je ovih dana Europu objavivši vijesti da su na granicama Parka prirode Hutovo blato u zapadnoj Hercegovini otkrili pravu senzaciju - ilirske brodove stare 2200 godina.
Arheolozi su na osam četvornih metara jezerskog dna na lokalitetu Desilo, pet kilometara od Čapljine, pronašli pravo arheološko bogatstvo. Uz dva broda dugačka 15-ak metara, koji su jedini dosad pronađeni brodovi Ilira, pronašli su i 30-ak amfora te jedno drveno koplje, izvrsno očuvano ispod jezerskog mulja, a na obali jezera, sasvim slučajno, prilikom iskopavanja, pronađeno je i drevno groblje sa zasad otkrivenih sedam kamenih grobnica. 



Lokacija je izuzetno zanimljiva, a znanstveno je vrlo važna jer dosad nigdje nisu pronađeni ilirski brodovi - objašnjava Jurišić. Njegov tim dosad je utvrdio da su brodovi konstrukcijom gotovo jednaki lađama koje i danas plove Neretvom. Karakteristika koja dodatno otežava njihovo istraživanje jest što su građeni bez ijednog čavlića - materijal je isključivo drvo. U vodi su pronađeni i ostaci drvenog predmeta za koji se pretpostavlja da je monoksil - karakteristični izdubljeni ilirski čamac.
(gradnja isključivo od drva, sa drvenim klinovima i kožom je Liburnijska gradnja)



Teuta-Ika @ 10:53 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Ako imate prađšine po monitoru... 

http://www.funpic.hu/swf/monitor_cleaner.swf

slobodno kliknite, bezopasno je!
Teuta-Ika @ 00:24 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, listopad 19, 2007
Već sam davno napisala da su Liburni bili pravi izumitelji te da su 1000 godina prije Amerikanaca izmislili brodski pogon, nije se radilo o konjskim slnagama ali o volovskima, je. Dugo mi je trebalo da pronađem sliku ali i to sam usplela!



Liburna con ruote, p. 357 (2 pt.)


Teuta-Ika @ 17:03 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 18, 2007



  • Gajeta falkuša je danas najistraženiji hrvatski brod u okviru međunarodnog projekta "The Evolution of Wooden Shipbuilding in the Eastern Mediterranean" što ga je pokrenuo Helenistički centar iz Atene pod pokroviteljstvom UNESCO-a.
  • Gajeta falkuša je jedina među hrvatskim ribarskim barkama koja se usudila izaći iz Jadrana u prostranstvo Mediterana i ploviti sve do Malte. Ova barka dočekala je papu Aleksandra III. na Palagruži 1177. godine i predvodila konvoj njegovih galija do Komiže.
  • Barka pripada pomorskom svijetu koji jedini na Mediteranu održava do danas kontinuitet drevnog običaja žrtvovanja broda za spas svih drugih brodova i pomoraca koji plove morem. U Komiži brod se spaljuje na Dan sv. Nikole, svake godine šestog prosinca.
Svaka čast Falkuši, i treba se se njome hvaliti kao sa svime što imamo, ali vrijeme je da se malo više istraži i Liburna, isto tako stari drveni brod, ne ribarski ali vojno/piratski ako možemo tako reć. Sigurno je da Liburna svakako spada u "Evolution of wooden shipbuilding"  bilo bi ljepo da i ona ponovo negdje zaplovi!

Teuta-Ika @ 20:44 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

Hrvatska je i sredozemna, pomorska i primorska zemlja, ali marke posvećene brodovima do pojave redovitog niza 27. kolovoza 1998. lako su se mogle izbrojati na prste jedne ruke. Da nije bilo karake na (ponovljenom) izdanju godine 1992. stidljive naznake broda na marki iz godine 1996. posvećenoj Konšćakovoj ekspediciji i "falkuše" koja se pojavila niti dva mjeseca prije tog izdanja, brodova na hrvatskim markama ne bi uopće bilo.
U svakom slučaju redovite marke s brodovima spadaju u naše najuspjelije nizove. Likovno ih je osmislio Nikola Šiško, a tehnikom višebojnog ofseta tiskao čakovečki "Zrinski". Pomalo neuobičajeno za redovite marke, niz se pojavio u obliku araka od 50 maraka, ali i u malim arčićima koji sadrže svih devet maraka niza i tri naljepnice. Sastavi arčića nadasve su zanimljivi jer se naljepnice (vinjete) pojavljuju na četvrtom polju u prvom, prvom polju u drugom i četvrtom polju u trećem vodoravnom redu.
Prikazani brod na marci je liburnska lađa (S e r i l i a L i b u r n i c a)
Teuta-Ika @ 01:32 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 17, 2007
Liburnija bijaše ilirsko područje između Raše i Krke. Njeni stanovnici bili su dugo poznati pomorci, i opisivani su kao gospodari Jadrana. Postoje čak rimski zapisi gdje se izraz 'pomorska dominacija' zamijenjuje 'liburnskom vlašću'. I sami Rimljani su, nakon što su osvojili ovo pleme, preuzeli njihove brze i spretne brodice sačuvavši liburnsko ime. 




Serilia liburnica
je vrsta  broda, pronađena u podmorju u blizini Nina, na mjestu nekadašnje antičke luke, koja je u rimsko doba bila proširena te je zaprimala i velike galije. Riječ je o iznimno vrijednom nalazu jer datira još iz 1.stoljeća. Ti su brodovi dugački 9-10 metara, specifični po načinu povezivanja - bez ikakvih drvenih ili metalnih spojki, samo uz pomoć lanenih konopaca.
Teuta-Ika @ 14:57 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, listopad 16, 2007
Teuta-Ika @ 13:03 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Kako ne bi pomislili da najviše dokaza naše kulture imao uokolo nas, i mi konja za trku imamo!

Hvar je bio naseljen još u neolitsko doba, a obojena keramika iz Grapčeve špilje na južnim padinama Hvara dokazuju da je u trećem i drugom tisućljeću prije Krista otok bio u izravnim vezama sa mnogim čak i udaljenim obalnim i otočkim naseljima. Na fragmenitima jedne posude iz Grapčeve špilje urezan je lik brodice, što je NAJSTARIJI prikaz lađe pronađen u Evropi.



Iz istog razdoblja samo sačuvan je i najbolje očuvani katastarski plan (chora) na svijetu uopće.

Teuta-Ika @ 10:48 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 15, 2007
U talijanskom mjestu Novilara pronađena je urezana u jednoj stijeni Liburna:


Lađe pronađene ucrtane u stijeni dobile su naziv "Stela" i "Europa" i talijanima je palo na pamet da urade rekonstrukciju tj lađu koje će zaploviti, ma da je na slikama bilo teško pronaći bitne detalje, jer su brodice bile nacrtane stilizirano i dosta škrto. Tog projekta se prihvatio Marco Cobau ( kako sam doznala porijeklom Krčan) i na 137 stranica projekta pokušao "oživjeti" Liburnu



Da bi na kraju i uspio..



U izradi su pomagali i l’Istituto di Archeologia dell’Università di Bologna, l’Istituto di Architettura Navale di Trieste, i Arheološki muzeji Rijeke i Zadra.

Koliko mi je poznato ova se brodica nije baš naročito dobro pokazala u maritimnim sposobnostima, možda zato jer su talijani kopirali naš model Liburne ali su ga povećali da stane više posade, a zaboravili su da su i Liburni mogli napravit veći brod ali da onda ne bi bio "brz i lak za manevre" .
Možda je sad vrijeme za nas, da mi napravimo "original" Liburnu, puno manju (Liburno su za nevremena i kada su se htjeli sakriti od neprijatelja izvlačili brodice na kopno) pa su zato većinom bile velike oko 9 metara.

Ova lađa je na svoje prvo putovanje krenula iz Pesara i stigla do Lošinja.
Teuta-Ika @ 22:50 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 14, 2007
Već se od prije zna da su Liburni bili najpoznatiji kao pomorci i da su se pojavljivali po cijelom Mediteranu. Tako su bili i sudionici najveće pomorske bitke - kod Lepanta.



Lepantska bitka je čuvena pomorska bitka kada su gradovi Sredozemlja osnovali "Svetu ligu" i 7. listopada  1571. godine pobijedili tursku flotu i tako zauvijek prekinuli njihovo pomorsko napredovanje.

Veze hrvatskih pomoraca i slavne španjolske Armade bile vrlo čvrste. Naime, u Bitki kod Lepanta sudjelovali su i Hrvati,i to na strani udruženih kršćanskih snaga protiv Otomanskog Carstva radi dobivanja prevlasti nad Ciprom, tadašnjim venecijanskim otokom, pa i cijelim Mediteranom. Sveta liga s više od 200 brodova isplovila je put Krfa 15. rujna.

Godine 2005./06., na inicijativu entuzijasta iz veleposlanstva Grčke u Hrvatskoj i hrvatskog veleposlanika u Grčkoj, postavljena je spomen-ploča u Navpaktosu Hrvatima izginulima u bitki, gdje je sudjelovalo osam komunalnih galija s: Hvara, Cresa, Krka i Raba, Zadra, Šibenika, Trogira i Kotora. Tu je bila i jedna galija iz Kopra. Istrani su sudjelovali u posadama španjolskih galija jer su tad bili pod vlašću španjolskih Habsburgovaca.
Od 15 tisuća poginulih na strani Svete lige najmanje su 3 tisuće bili hrvatski vojnici i mornari. U bitki je stradalo oko 40 000 ljudi.


Kako je ove godine 7. Listopada i moja prijateljica otišla u Grčku, da svjedoči proslavi godišnjice, tako mi je i pokazala neke slike, mene je zanimala tadšnja odjeća, tj jako me je zanimalo kakvu su odjeću imali tadašnji pomorci i da li se možda može pronać nekakvo obilježje Liburna, njihov način odjevanja, boje ili barem nešto.., međutim ispalo je da nema prevelike razlike od talijana tj da im je odjeća slična.
Ali me je jako zaintrigirao jedan detalj...nekako mi je za taj detalj najbliži naziv  "nakurnjak" samo što je ovo sastavni dio hlača.



Kako se moja prijateljica raspitala, nakurnjak nije uvijek bio iste veličine, tj ovisio je o plemićkom rodu ili činu u vojsci,tj čim veći rang tim veći i nakurnjak...pa mi eto palo napamet da su se muškarci izgleda
oduvijek (oprostite na izrazu) kurčili...a to rade i danas, naravno sve do godina kada im "  " ne preraste okolinu, e tada se počnu hvaliti da "treba imati muda" 

Kako vidim po pogledima gospođa u pozadini, i one su se zanimale za odjeću, a izgleda da i Branka koja mi je dala slike ima oko sokolovo



Teuta-Ika @ 20:47 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
subota, listopad 13, 2007
Recentna odluka Luke i Lučke uprave o rušenju preostalih lučkih skladišta, odluka riječkih konzervatora o njihovoj preventivnoj zaštiti te konačna odluka Ministarstva kulture kojom se za budućnost ostavljaju samo dvije od osam građevina, poticaj je za rasvjetljavanje što ćemo to uskoro izgubiti, a što buduće generacije neće nikada upoznati. Nestanak ovih građevina bit će gubitak ne samo od lokalnog i regionalnog značenja, već i od nacionalnog, pa i internacionalnog. Ni mogući izvanredni gospodarski rezultati u čije ime će biti žrtvovane neće moći izbrisati dojam da nismo poduzeli dovoljno da ih sačuvamo.

Crne slike, crno im se piše:


Vjenceslav Celligoi: Lučko skladište XV (13), 1897., Monierova konstrukcija podruma,
predviđena za rušenje


Wehler i Rolberitz, Ignac Bereny, dr. Bela Enyedi: Metropolis: Lučka skladišta XIX-XXIII,
1901.-1914., sjeverni niz, predviđeno zarušenje

Wehler i Rolberitz, Ignac Bereny,
dr. Bela Enyedi: Metropolis: Lučka
 skladišta XIX-XXIII, 1901.-1914.,detalj spoja
 između skladišta 21 i 22, predviđeno zarušenje


Wehler i Rolberitz, Ignac Bereny, dr. Bela Enyedi: Metropolis: Lučka skladišta XIX-XXIII,
1901.-1914., pročelje prema moru, detalj, predviđeno zarušenje



Neme veze. to su samo cigle...
Teuta-Ika @ 12:14 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Industrijska povijest Rijeke svjedoči o vremenima kada je taj grad bio jedan od prepoznatljivih urbanih centara tadašnje Europe. Riječka luka, tvornica Torpedo, Tvornica papira ili “Rikard Benčić” samo su neki od prepoznatljivih pogona koji su definirali razvoj grada i njegovu današnju vizuru.



Bojim se da istu sudbinu kao što ima lansirna rampa, i sušački kolodvor ima i željezničko skladište
na čijem bi se mjestu trebao izgraditi novi autobusni terminal...nema veze, to su samo cigle.
Teuta-Ika @ 00:28 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, listopad 12, 2007
Kako iz prethodna 2 posta ne bi mislili da Riječani znaju samo rušit, moram malo pisat kako znamo i gradit, tako upravo gradino novi bazen na Kantridi i u toku je natječaj za novo ime bazena, kako je taj natječaj javni a raspisao ga je Grad Rijeka tako se na njihovim stranicama zna pronaći zaista puno maštovitih prijedloga, eto ne mogu odolit da ih ne podijelim sa vama. (nadam se da ćemo napokon dobiti i te mediteranske igre 2482 godine)
Neki od meni dragih prijedloga:
Utopija
Riječka vodica
Srdelica
Sportsko rekreacioni Centar J.B. TITO
Bućkalište, vodena pišalina, vodnjan
"FONJARA". Tako bi na jednom kraju grada imali Fiumaru, a na drugom - Fonjaru. (fonjara-zahod-wc)
Bazen Pape Ivana Pavle II.
Športski centar "Traktor"
Plivački kompleks "Edip"
KOBALTANA
Mate Mišo
Alija Izetbegović
KOD MILENKA I DUŠANKE
"IVO LOLA RIBAR", ili sudeci po ljubavi prema engleskim imenima nasih fiumana: "JOE DANDY FISHERMAN" . A moglo bi i "REKREATIVNO-REAKCIONARNI CENTAR MIKA SPILJAK"
"REKREACIONO-REAKCIONARNI CENTAR MARXA I ENGELSA".
bazen ELIO PISAK (sve nas je zaduzio)
Obibella
Obijevi bazeni d.d.
Bazenski kompleks "4.MAJ - the day after"
UTRINE 2
HAŠK GRAĐANSKI VIKTORIJA
BAZEN BAZEN URBANISTIČKIH NEZNALICA
" JANICA & BORIS" -mogu ondje roniti do mile volje



Teuta-Ika @ 11:10 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Ako ste pomislili da je šteta da se ruši Torpedova lansirna rampa i da bi ju se dalo sačuvati i koristiti kao dokaz industrijskog razvoja Rijeke, evo ima i drugi primjer kako se odnosimo prema svojoj baštini - Sušački kolodvor.







Sušački kolodvor najvjerojatnije će se rušiti zbog izgradnje ceste D-404, ali i zbog toga što nitko nije zaštitio taj objekt na način koji bi onemogućio razvojnu i graditeljsku bezobzirnost.
Izgleda da je potpuno nebitno što u okolini kolodvora nema ničega, tj ima samo pruga i što se novi vijadukt predviđene ceste D 404mora pomaknuti za 20-tak metara kako bi zgrada starog kolodvora ostala sačuvana...nema veze, to su samo cigle, jel da?
Teuta-Ika @ 10:22 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Često me mučilo to pitanje, jesu li bili visoki, crni, kakva im je bila boja očiju..
Za sada sam uspjela pronaći samo jedan opis i to nedovoljan;
Već i klasični utemeljitelj medicine, poznati rimski liiječnik Caius Galenus u svojim zapisima god 210 n.e. spominje da je uz ostalo, u svojem lječničkom zanimanju uz ine narode Rimskog carstva uživo pobliže upoznao Ilire sa istočnih obala Jadrana. Pritom ističe da su oni tjelesno raznoliki, pa se osobito stanovnici sjevernog Jadrana tj pomorski Liburni i Histri drugačijim rastom ( nepoznato je li većim ili manjim) te svjetlijom kosom i očima tjelesno jasno razlikuju od tamnijih stočarskih Ilira istočnije na dalmatinskoj obali. Slične antropološke razlike primorskog pučanstva uz istočni Jadran uglavnom postoje sve do danas.

Teuta-Ika @ 00:24 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 10, 2007
Tvornica poznata po svojim strojevima raznih namjena i koja je dobila licencu od glasovitog Volvo Pente da proizvodi brodske motore. Mozda ih se neki i sjećaju koji su sluzili u JRM. Takodjer su tu i traktori i kamioni i tzv. teški strojevi. Poduzeće propada 1994 sto je u neku ruku jos jedan nenadoknadiv gubitak za Rijeku uz gubitak pomorskog giganta Jugolinije.
Tvornica nosi ime po torpedu, koji je tamo izumljen i prvi puta proizveden (jos za vrijeme Austrougarske). Originalni poligon na kojemu su se odvijale torpedo probne vožnje jos postoji.




A brodski motori (za barke) su se zvali ARAN ( Aleksandar Ranković ) i još danas idu bez rezervnih dijelova. Godinama su proizvodili legendarne zelene traktore po licenci njemačke tvrtke DEUTZ-FAHR. Mnogi (zajedno s IMT-ovima) i danas obrađuju polja po Hrvatskoj

Kako smo pametni i kako znamo svaki dio iskoristit čim se bolje može, uvjerena sam da će jako brzo na ovom mjestu da se napravi recimo Inina pumpa za glisere ili nešto slično, što će nam lansirna rampa kad torpeda više nema? Najbolje sve porušit..
Teuta-Ika @ 19:23 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, listopad 9, 2007
Jedna legenda vezana je i za postanak Vranskog jezera na otoku Cresu.
Jednom je u dolini, koju danas pokriva plavkasta voda jezera, živjela bezdušna bogatašica, a nedaleko nje i njezina siromašna sestra. Bogatašica je imala raskošan dvorac. Njena sestra dolazila joj je samo onda kada je trebalo za bogataški stol mijesiti kruh. Sirotica je kruh mjesila u pregači od ovčje kože, tako da su se mrvice tijesta hvatale za runo, koje je kasnije kod kuće skidala i svojoj djeci mijesila kruhiće.
Jednom u njen sirotinjski dom dođe neki starac, prosjak, te je zamoli da mu da malo kruha. Sirotica mu je dala kruh spremljen za djecu, koji se u taj čas pretvorio u bijelu pšeničnu pogaču, a istovremeno se u staroj bačvi za kišnicu našlo najbolje vino.
Prije nego je otišao prosjek je rekao sirotici da odmah ostavi ovaj kraj, jer će njena bezdušna sestra biti kažnjena. ( moja opaska, frigaj ti takvo kažnjavanje sestre kad je i ova ostala bez kuće i novostečenog vina - i sa djecom otišla kuda??)
I zaista, nedugo zatim potopljena je cijela kotlina, a u nabujaloj vodi nestao je bogataški raskošni dvorac. Danas se na tom mjestu nalazi jezero Vrana, a ribari u potvrdu te legende pričaju kako još i sada mrežama zapinju za dijelove nekadašnjeg raskošnog dvorca.

Teuta-Ika @ 22:52 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 8, 2007
Medejin grad bio je raskošna prijestolnica u koju je kraljica - nakon noćnih obilaska čitave kraljevine - ulazila svako jutro ploveći na ognjenom oblaku, praćena dvorjanima i svećenicima. Sada je Medeja, nekada osvetljiva i okrutna postala zaštitnica pravde i ljubavi.
Jednom se neka prekrasna Medejina dvorjanka zaljubi u divna liburnijkog pastira. Mladić je lutajući sa stadom između morskih obala i obronaka Učke, razveseljavao šume, pašnjake i žale skladnim zvucima svoje frule. Ti zvuci privukoše mladu Medejinu dvorjanku i ljubav je slavila slavlje u zelenom zaklonu šume.
Svi su bili radosni zbog toga, i Medejina dvorjanka pred samom kraljicom zakletvom posvjedoči svoju ljubav prema pastiru. No što se više približavao dan vjenčanja, ona je prema njemu postajala sve hladnija, dok ga jednog dana grubo ne odbije.
Pastir pođe k Medeji da se potuži. Kraljica pozove preda se djevojku i reče joj: "Održi svoju riječ i udaj se za pastira" Djevojka odbije. Kraljica, koja je još imala čarobne moći kao nekada u Kolhidi, plane srđbom i prokune djevojku: "Tvoje je srce od kamena i ti ćeš biti kamen. I plakat ćeš navijeke"
Djevojka se pretvori u stijenu, iz stijene izbiše suze, i od tih suza nastadoše potočići koji teku prema moru: to su one brojne vodene žile, što duž obale izviru iz utrobe stijena i teku u more, stvarajući hladne struje, od Medveje, Lovranai Ičića, sve do Opatije. Najveći potočić ulijeva se u more baš na šljunkovitoj plaži Medveje.

Teuta-Ika @ 23:23 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 7, 2007
Čarobnica Medeja koja je tako svirepo postupila sa Jasonovim junacima, nije mogla izbjeći zasluženu kaznu bogova koji su je prikovali za jednu stijenu na dnu mora, uz liburnijsku obalu, nedaleko današnje Opatije.
Tamo, na dnu mora Medeja je ostala zarobljena stotinu i jednu godinu a za to vrijeme Kvarnerski su otoci obrasli šumicama crnogorice i maslina, vinovom lozom i smokvama, naranđama i limunima, borovima i ružmarinom - postali su ukratko - raj na zemlji. Kad je drugdje bjesnila bura, ovdje je bilo mirno vrijeme. Vladalo je najveće proljeće.
Kroz to vrijeme na Liburnijskoj obali, valovi su se glasali plačem okovane Medeje.
Nakon stotinu i jedne godine pošto je oslobođena kazne, Medeja je postala kraljicom Liburnije, te je među lovorima i cvijećem utemeljila dva grada. Jedan nosi njezino ime, današnja Medveja, a drugi je od lovora dobio ime Lovran.

Teuta-Ika @ 22:09 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Neki dan sam bila u jednom društvu, pa se poveo razgovor i o Liburniji, iskrenije, ja sam ga povela, zanimala me reakcija ljudi do čijeg mišljenja mi je stalo. I tada sam vidjela da su ljudi kategorični, ili su oduševlheni idejom, shvaćaju da me politika ne zanima, da nisam niti regionalist niti imam ikakve političke ciljeve, jedini moj cilj je da se o ovoj regiji u medijima prestane pričat kao o Kvarneru, Primorsko-goranskoj županiji, Primorju, čak i nepostojećoj Riječkoj županiji, jer postoji samo jedan naziv koji sve to najbolje objedinjuje - Liburnija.
A drugi dio prisutnih na skupu odmah je počelo protupitanjima; "A što ti imaš protiv naziva Hrvatsko", njih moja ideja asocira da imam pretenzije isključiti se iz Hrvatske. Naprotiv, Hrvatska je moja domovima i to će biti zauvijek, ali ako se želim definirati na neki način, ja sam iz Omišlja, Dobrinja, Čižići i Županj, tj najlokalnije sam Krčan - bodulka, zatim sam (e sad je ovo upitno ali ja tako tvrdim) Liburn, pa zatim Hrvat...i naravno da jedno ne iskljjučuje drugo. Pitam se što bi bilo kad bi nekom dalmatincu koji se tako predstavlja netko rekao da zašto se ne izjašnjava kao Hrvat, neki očito mjenjaju pojmove državljanstva i regionalizma.
Teuta-Ika @ 20:13 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, listopad 5, 2007
Predaja o Jasonu sačuvala se i na Lošnju i uz nju je vezana druga priča o postanku ovog i drugih kvarnerskih otoka. Kada je Jason doplovio u Kvarner, priča lošinjska predaja, otoci još nisu postojali, ali je junak očaran ljepotom zaljeva i mora odlučio da se tu zadrži i odmori. 
Medeja koja je do tada pratila Jasona u svim pohodima, odluči međutim da se vrati svome ocu u Kolhidu. Uzalud je Jason molio Medeju da ostane sa njim...
Jedne je noći čarobnica nestala a nestao je i brod Argo. Očajan i bijesan Jason pošalje svoje ratnike da gone pobjeglu ženu i da vrate brod. Tada su Jasonovi junaci sagradili na brzinu drugu lađu, razvili jedra i otisnuli se na more.
Dugo je putovala Medeja bježeći, dugo su putovali Jasonovi junaci goneći čarobnicu, ali su je ipak sustigli, nakon što su plovili devet dana i devet noći. Medeja koja se u međuvremenu sklonila na jednom otoku, dočeka ih na izgled vesela ali je već bila nešto naumila...
Čarobnim sredstvom uspava Jasonove junake, zgrabi čarobnu palicu i njome lagano udarajući uspavane junake pretvori ih u kamene gromade. zatim jednog po jednog baci u more
Od užasa Jason poludi a milosrdni bogovi - tako bar priča legenda - pretvoriše skamenjene junake u otoke što danas zatvaraju Kvarnerski zaljev.
A brod Argo? Kada je nakon mnogo godina ogromna lađa istrunula i srušila se, pokopala je Jasona pod svojim ruševinama. Kasnije se raspala u prah, a prah se dizao u oblake u obliku svjetlosne lopte, koja se sja među zvijezdama južnoga neba.

Teuta-Ika @ 22:09 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 4, 2007
Argonauti su pripadali narodu koji je bio čuven po visokoj kulturi. Živjeli su na obalama Egejskog mora, a njihov je glavni grad bio Mikena. Mikensku su neimari sagradili velike palače-gradove, čiji su obrambeni zidovi građeni od golemih kamenih blokova. Kuće su im bile ukrašene bogatim zidnim slikarijama. U doba kada je kultura Mikene bila na vrhuncu, živio je jedan od najhrabrijih moreplovaca toga naroda- Jason.
Kada je Jason sa svojim Argonautima stigao na obale Liburnije, opazio je da mu se brodovlje Kolhiđna ispriječilo na moru. Bilo je nemoguće ploviti dalje. Jason je odlučio prevarom riješiti te zapreke. Nagovorio je Medeju da pozove svoga brata Apsirta na pregovore o pomirbi. Kada je Apsirt došao na Jasonov brod, Argonauti su ga iznenada napali. Nastala je žestoka borba u kojoj je vrlo brzo Apsirt savladan i ubijen.
Kolhiđani, ostavši bez vođe, nisu se više htjeli vratiti u domovinu. Jedna se grupa iskrcala na otoku Cresu i tu osnovala grad, koji je po ubijenom vođi nazvan Apsirtos, kasnije Obsoros, a danas se zove Osor.  A otoci Cres i Lošinj nazivali su se Apsirtidi
Druga grupa Kolhiđana stigla je do kranje točke Istarskog poluotoka i utemeljila na tom mjestu grad Pollai, današnju Pulu.
Argonauti su se u međuvremenu raspršili duž istarske obale i osnovaše više gradova među kojima Koper i Umag. S vremenom su potomci Kolhiđana i Argonauta zaboravili svoje porijeklo, ali su ipak sačuvali uspomenu - koja je prenošena sa koljena na koljeno - o velikoj rijeci Hister, kojom su njihovi preci došli u novu domovinu. Zato su sebe nazivali Histrima, a nova je domovina dobila ime Istra, ime sačuvano i do današnjih dana.

Teuta-Ika @ 15:19 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 3, 2007
Moram samo malo da prokomentiram da pratim anketu i da po njoj ispada da sam 70% Liburn, što po meni taman (uz par ne-bodula u povijesti moje familije) ispada nekako najtočnije

Hvala svima koji glasaju!
Teuta-Ika @ 21:46 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Dolazak Helena na obale Jadrana

Čitavo najstarije razdoblje Jadrana pripada carstvu maštovitih priča, legendi i mitova.
Jedna prastara priča - što su je zabilježili još prije par milenija grčki pisci Euripid i Ferekid - pripovjeda kako su Helijadi, odnosno Heleni, praoci današnjih Grka došli na rijeku Eridan, današnji Po u potrazi za Faetonom - sinom Sunca. Narodne pjesme također pričaju o grčkom junaku Diomedesu, koji je dugo lutao Jadranom nakon što je učestvovao u trojanskom ratu, koji je trajao deset godina. Diomedes je lutao sve do najsjevernijeg kuta našeg mora.
Jedna pak druga legenda priča i Kadmu koji je bježao iz svoje domovine u potrazi za svojom sestrom Europom koju je oteo Zeus, glavni bog zemlje, mora i neba. Lutajući tako zajedno sa svojom ženom Harmonijom stigao je Kadmo na istočnu obalu Jadrana gdje je našao utočište kod plemena Euheljana. Kasnije se nastanio u Konavlima te je podigao novi grad u planini Snježnici.

SUZE I JANTAR

Kada se Faeton vozeći se na plamenim kočijama svog oca suviše približio zemlji i zamalo zapalio našu planetu, bog Sunce je plamenim strelicama ustrijelio svog sina koji je pao mrtav u rijeku Eridan. Kada su Helijani stigli na obalu Jadrana, na ušće rijeke, ronili su suze oko mrtvog Faetona, a suze su se pretvarale u jantar. Bilo je tako puno jantara, kao da su ga donosile same rijeke. I otoci sjevernog Jadrana bili su bogati izvorima jantara, žute, narančaste, crvene i smeđe boje. Najbogatiji izvori su bili na otocima Krk i Cres, u staro doba nazvanim Elektrides ili "sveti otoci"
Na Cresu je čarobnica Medeja podigla hram u čast boginje Artemide, sa dva kipa od zlata i jantara koji su svojim raskošnim sjajem zasjenili sunce.
Za rijeku Eridan pretpostavlja se da je sadašnja rijeka Po.

Teuta-Ika @ 12:46 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, listopad 2, 2007

Voda je početak svih stvari, rekli su grčki mudraci još prije dvadeset i pet stoljeća. Danas se svi slažu sa time da je prvi život čovjeka vezan za vodu, da su prve civilizacije vezane za more,da su velike drevne kulture nastale uz more.Već u prethistorijsko doba ljudi su krenuli na daleka putovanja po debelom moru. Oko 3500 godina unazad, bilo je mnogo indijskih trgovaca koji su po povoljnim monsunskim vjetrovima prešli po dvije tisuće kilometara po pučini. Ta putovanja, međutim, nisu bila ni laka ni jednostavna. U borbi sa surovom prorodom i posebno sa čudnim silama mora, primitivni su ljudi bili često nemoćni, oni su se strahovito plašili vremenskih nepogoda, oluja i drugih - tada neobjašnjivih pojava - tražeći zaštitu bogova i duhova. Istovremeno, kao što je prirodno, radovali su se suncu,proljeću, mirmom moru i bogatstvu mora. More je tako ušlo u priče i legende najstarijih naroda pa i legende Jadrana.
Neke od legendi stigle su do nas od prastarih naroda koji su na jadranu osnivali prva naselja. Porijeklo tih naroda gubi se u noći vremena, u davninama, kada je čovijek živio poludivljim životom po špiljama i gradinama. Iz kraških pećina Istre, Liburnije i Dalmacije, iz gradina podignutih na vrhovima brežuljaka i okruženih sa jednim ili dva niza kamenih zidova za obranu od divljih zvijeri, izašli su na svijetlo dana predmeti izrađeni od kosti i kamena, glineno posuđe i brončano oružje prvih stanovnika jadranskih obala i otoka. Među ovim predmetima nađeno je i ostataka grčke i feničke kulture, što svjedoči da su i daleki narodi, u to vrijeme međusobno komunicirali i trgovali morskim i riječnim putovima...

Nastavit ću sa nekim legendama iz naših krajeva, iz knjige Giacoma Scotti-a


Teuta-Ika @ 21:39 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Anketa
Koji sam ja kurac?




Kontakt
  • Kontakt
    teuta-ika@net.hr
Brojač posjeta
177931
Prijateljske stranice
Anketa
U kojeg doktora imate najviše povjerenja?



Index.hr
Nema zapisa.